elektrokardiografija
Elektrokardiografija je metoda registracije bioelektricnih potencijala nastalih u srcu na papiru korištenjem posebnog uredjaja. Biolelekritcni potencijali i njihova izmjena na papiru se registruju u obliku posebnih talasa. Valni oblik EKG-a možemo podijeliti na nekoliko karakterističnih segmenata koje nazivamo P-val, QRS kompleks i T-val. P-val se pojavljuje na početku depolarizacije atrija, QRS-kompleks na početku depolarizacije ventrikula (ujedno prekriva repolarizaciju atrija), a T-val na početku repolarizacije ventrikula.čnost je T-vala, uzrokovana fiziološkim procesima u srcu da je kao i QRS kompleks pozitivan iako se radi o repolarizacijskom valu.Amplitude elektrokardiograma kreću se od mekoliko milivolta, dok je tipična vrijednost amplitude QRS kompleksa oko 1 mV, uz elektrode smještene na ekstremitete. Uz jednu elektrodu smještenu direktno iznad srca, a drugu na udaljenijem mjestu, amplituda može doseći 3-4 mV. Frekvencijski spektar EKGa je unutar granica od 0.05 do 100 Hz. Standardna brzina papira kod EKG-a pisačem je 2.5 cm/s. Zamišljeni istostranični trokut na čije se stranice projicira potencijal srca naziva se Einthovenov trokut Iz elektrokardiograma dobivenih na standardnim odvodima može se prema tome odrediti položaj električkog vektora srca, a to je smjer struje za vrijeme depolarizacije ventrikula. Položaj vektora srca određuje se pomoću razlike amplituda R-vala i S-šiljka izmjerenih na dva odvoda i vektorski zbrojenih u Einthovenovom trokutu. Amplituda R-vala i S-šiljka računa se od nulte linije elektrokardiograma. Amplitude R-valova umanjene za amplitude S-šiljka sa dva oboda (obično se uzmu odvodi s većim amplitudama QRS-kompleksa) nanose se na stranice Einthovenovog trokuta poštujući pritom polaritet pojedinog odvoda i vektorski se sumiraju u centru trokuta. Treći odvod služi za provjeru rezultata specifi
