doktor



 preneseno sa

 http://www.depresija.org/index.php?page=bolesti&topic=anksioznost

Tjeskoba

Tjeskoba i razliciti strahovi znak su anksioznih poremecaja. Strah i tjeskoba oduvijek su postojali i oni su vazan dio ljudskog postojanja. Normalni strahovi i tjeskobe pomazu nam da izbjegnemo neugodne i opasne situacije i stoga imaju "signalnu" odnosno "alarmnu" ili pak "adaptivnu" (prilagodbenu) funkciju. Strah je uvijek vezan za neki odredjeni objekt i situaciju, a anksioznost je neodredjeni emocionalni dozivljaj. U anksioznosti je ono sto prijeti manje ocito, nejasno, pa govorimo o "lebdecem strahu". Kada strahovi i tjeskobe pocinju dominirati i upravljati necijim zivotom, kada ometaju obiteljski, drustveni i poslovni zivot, tada govorimo o anksioznim poremecajima. Psiholoski simptomi anksioznosti su pretjerana plasljivost i strepnja, osjecaj unutrasnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija, razdrazljivost, pojacana osjetljivost na buku, smetnje spavanja (tesko usnivanje, cesto budjenje tijekom noci, ruzni snovi), oslabljena memorija, cesto zbog oslabljene paznje i koncentracije. Tjelesni simptomi anksioznosti su lupanje ili preskakanje srca, osjecaj nedostatka zraka ili otezanog disanja, osjecaj stegnutosti u prsima, suhoca usta, poteskoce pri gutanju, nelagoda u trbuhu, nadutost, ucestalo mokrenje, oslabljena seksualna zelja, sum u usima, osjecaj osamucenosti, trnci u nogama i rukama, drhtanje ruku. Simptomi anksioznosti pojavljuju se u skupini poremecaja koje nazivamo anksioznim poremecajima, medju koje spada i generalizirani anksiozni poremecaj, panicni poremecaj, posttraumatski stresni poremecaj i drugi. Glavno je obiljezje generaliziranog anksioznog poremecaja pretjerana anksioznost (tjeskoba) i zabrinutost (strahovanja, bojazljiva iscekivanja) koja se javljaju vecinu dana najmanje 6 mjeseci u vezi s raznim dogadjajima i aktivnostima. Osobe tesko mogu kontrolirati zabrinutost. Uz anksioznost i brigu javlja se i nemir, brzo umaranje, otezano koncentriranje, razdrazljivost, napetost u misicima, poremeceno spavanje. Intenzitet, trajanje, ucestalost anksioznosti i zabrinutosti pretjerani su obzirom na aktualnu situaciju. Odrasle osobe s ovim poremecajem cesto brinu o svakodnevnom zivotu, o odgovornostima na radnom mjestu, financijama, zdravlju obitelji, nesrecama koje se mogu dogoditi djeci. Neodredjeni strah potpuno preplavljuje oboljele i cini ih potpuno paraliziranim, bespomocnim i nesigurnim. Anksiozni poremecaji opcenito, pa tako i generalizirani anksiozni poremecaj najbolje se lijece kombinacijom medikamenata i psihoterapije. Najcesce se primjenjuju lijekovi (antidepresivi) iz skupine inhibitora ponovne pohrane serotonina (fluoksetin - Prozac, paroksetin - Seroxat, sertralin - Zoloft......) i u pocetku lijecenja benzodijazepini (Normabel, Xanax....).

Panični poremećaj

Nije potrebno isticati koliko je panicni poremecaj ozbiljna bolest i koliko moze, ne samo narusiti kvalitetu zivota i dobrog osjecanja, nego do krajnosti invalidizirati bolesnika.

"Doktore, dogodilo mi se nesto strasno. Pogodilo me iznenada, bio sam siguran da umirem. Pocelo mi je lupati srce, nisam mogao udahnuti, vruci valovi su mi prolazili kroz tijelo, oblio me znoj i sav sam se tresao. Pomislio sam, ako ne umrem sigurno cu poludjeti."

Cesto se u psihijatrijskoj ordinaciji cuje ovakva ili slicna prica. Vec ovih nekoliko recenica je dovoljno da se posumnja u bolest koju nazivamo panicni poremecaj. Psihijatar najcesce nije prvi kome se obraca bolesnik s ovakvim smetnjama. Osjecaj smrtnog straha, pracen reakcijom autonomnog zivcanog sustava (koji nije pod utjecajem nase volje) je toliko intenzivan da bolesnici odmah traze pomoc u sluzbi hitne medicine ili u svog lijecnika opce prakse. Obzirom da je srce organ koji gotovo trenutno reagira u stanju straha, bolesnici misle

kako se radi o srcanoj bolesti i zbog toga su kardiolozi cesto ukljuceni u obradu takvih bolesnika. Prijasnjih godina bolesnici su s velikim zakasnjenjem dolazili psihijatru sto se moze objasniti brojnim simptomima panicnog poremecaja koji su slicni simptomima mnogih tjelesnih bolesti. Bolesnici su lutali od lijecnika do lijecnika, svaki je trazio dodatne pretrage i nije bila

rijetkost da je bolesnik "obradjivan" godinama dok se netko nije sjetio da bi smetnje ipak mogle biti psihickog podrijetla i uputio bolesnika psihijatru. Nerijetko i sami bolesnici odugovlace s odlaskom psihijatru jer su uvjereni da je bolest u internistickom podrucju.

Danas je situacija znatno bolja, dijagnosticki kriteriji su poznati i lijecnicima nepsihijatrima te bolesnici dolaze ranije, a rana dijagnoza i terapija su od velike vaznosti za uspjeh lijecenja. Osim toga bolest je sve cesca i danas nema lijecnika koji se s njom nije susreo. Smatra se da zahvaca najmanje jednog od 75 ljudi tijekom zivota, rijetko zahvaca djecu, u zena je ucestalija, a najcesca je u mladih, odraslih osoba.

Napad dolazi iznenada, bez najave. Moze se javiti u krevetu, trgovini, radnom mjestu, ulici, posti, trznici, na mostu, u tunelu i sl.. Karakteriziran je izrazitim strahom ili nelagodom s osjecajem bliske smrti ili ludila. Simptomi

panicnog poremecaja mogu biti strah, lupanje srca, kratak dah i osjecaj gusenja, osamucenost i nestabilnost, mucnina i zelucane smetnje, toplo ili hladno strujanje po tijelu, sum u glavi, drhtavica, osjecaj nestvarnosti,

osjecaj gubitka kontrole i ludila, strah od umiranja, znojenje, osjecaj propadanja kroz tlo. Pojedini bolesnici imaju samo neke od navedenih simptoma, a pojedini sve. Jakost i trajanje simptoma takodjer se razlikuje od bolesnika do bolesnika. Panicni napad moze trajati od nekoliko minuta do iznimno jednog sata ili cak dulje. Napad mogu isprovocirati tvari koje pobudjuju sredisnji zivcani sustav, a najcesci ekscitator je kofein iz crne kave i "cola" pica. Nerijetko se javlja i nakon zlouporabe droga.

Panicni poremecaj cesto je vezan uz depresiju i alkoholizam. Iz njega se moze razviti fobija, znaci strah od mjesta ili situacija u kojima je dozivljen napad. Najcesci je strah od otvorenog prostora, tramvaja, autobusa, trznice ili reda u posti. Ponekad je dovoljno dozivjeti samo jedan napad, a da se covjek promijeni. Strah mu se "uvuce u kosti", misaoni proces je stalno

zaokupljen iscekivanjem novog napada, javlja se anticipativni strah tj. strah od straha. Prije ili kasnije javljaju se promjene u ponasanju, tj. izbjegavajuce ponasanje, sto je vec teza faza bolesti. Pocinju se izbjegavati mjesta gdje se napad dogodio ili gdje bi se mogao dogoditi, a to je najcesce ulica ili javni prijevoz. Bolesnik koliko god moze izbjegava odlaske na takva

mjesta, a ako ih ne moze izbjeci vodi sa sobom odraslu osobu, najcesce roditelje, supruznika, prijatelja,... U tezim slucajevima ni pratnja ne pomaze i bolesnik postaje zarobljenik vlastitog doma.

Nije potrebno isticati koliko je u takvim slucajevima panicni poremecaj ozbiljna bolest i koliko moze, ne samo narusiti kvalitetu zivota i dobrog osjecanja, nego do krajnosti invalidizirati bolesnika.

Nije rijetkost da razvojem bolesti napadi panike dodju u drugi plan, a depresija, fobija ili hipohondrija pocnu prevladavati klinickom slikom. Mora se priznati da unatoc ranoj dijagnozi i odgovarajucoj terapiji, 10-20% bolesnika ne reagira na lijecenje i bolest se kronificira.

Što mogu učiniti da pomognem sebi?
Prvi korak je nastojati razumjeti kako nastaje tjeskoba. Tjeskoba je kombinacija tjelesnih i psihičkih simptoma. One su dio reakcije koju psiholozi nazivaju "bori se ili bježi" (engl.: fight or flight). Kada je tijelo pod nekom prijetnjom ono se instinktivno automatski priprema za borbu, ili da se obrani ili da jednostavno pobjegne od opasne situacije.

Opuštanje
Da bi se mogli suočiti s tjeskobom prvo se mora razbiti začarani krug. Jedan od načina je smanjiti stupanj fizičkih manifestacija prakticirajući različite relaksacijske tehnike. Opuštanje neće istog trenutka riješiti probleme. To je vještina koja se mora iznova učiti, i kao kod svake vještine , stječe se samo kroz dugotrajnu i upornu vježbu.

Tjelesna vježba
Druga strategija olakšavanja fizičkih simptoma začaranog krug je "aerobno" vježbanje. To se odnosi na hodanje, trčanje, odnosno na svaku fizičku aktivnost koja ubrzava makar i malo rad srca.
Vježbanje srčanog mišića će učiti taj mišić snažnijim, i stoga manje podložnim iznenadnim nastupima uzlupanosti što zna biti vrlo neugodno . Vježbanje također može pomoći osloboditi tijelo nekih napetosti koje se nakupljaju i koje mogu biti hrana za tjeskobu.

Dijeta
Kofein je prisutan u mnogim osvježavajućim pićima, a ne samo u kavi i čaju kao se misli. Poželjno je izbjegavanje napitaka koje sadržavaju kofein, koliko je god to moguće, jer on samo može započeti začarani krug. On ima učinak na srce, ubrzava ga, tjera na mokrenje, što su mogući znakovi opće tjeskobe. Također, on može ometati normalan san, još jedan znak tjeskobe.
Ako ste umorni, teže će te kontrolirati vaše emocije i vjerojatno ćete osjetiti tjeskobu. Pokušavanje rješavanja problema premorenosti kofeinom samo će pogoršati stvari.

Recite "ne"!
Ovo može biti najbolja terapija. Jednostavno preuzeti na sebe mnogo obaveza, ne misleći kako će ih biti teško riješiti. Možete se naći u situaciji da shvatite da imate previše zadaća. Često, samo jedna stvar ne uzrokuje tjeskobu. Ali kako naguravamo obaveze u naš život, svakom novom zadaćom postajemo sve tjeskobniji i tjeskobniji.
Anksioznost tako može rasti do točke kada "pucamo po šavovima". Jednako je loše osjećati malo tjeskobe za puno svari, ili osjećati puno tjeskobe za jednu stvar.

Pratite svoje misli i osjećaje
Ponekad je korisno misliti o tjeskobi na isti način na koji astmatičari misle o svom disanju. Svi mi dišemo, kao što svi mi osjećamo tjeskobu u nekoj točki našeg života. Kao što astmatičari kontroliraju redovito svoja pluća, tako bi bilo korisno provjeravati stupanj svoje tjeskobe redovito. Ovo se može raditi posebnim tehnikama, odnosno vještinama uočavanja problema prije no što oni narastu i postanu nerješivi.

Profesionalna pomoć
Za neke osobe, razvijanje mogućnosti da sami rješavaju i suoče se s problemima biti će moguće će tek uz pomoć stručnjaka. Prva osoba kojoj se morate obrati je vaš obiteljski liječnik, ili područni liječnik opće prakse.
Često se osobe mogu dobro nositi s ovim poremećajem, ako u početku uzimaju lijekove. Glavna skupina lijekova koji se koriste jesu benzodijazepini, vrlo učinkoviti, ali uz prijetnju navikavanja. Ne bi se smjeli uzimati više od mjesec dana. Prostor koji oni stvaraju zna često biti dovoljan da osoba dođe sebi i počne se suočavati s problemom.

Ako problem ustraje, možda bude potrebno obratiti se psihijatru ili kliničkom psihologu. Uz to, možda bude potrebno uzimati antidepresive, i obratiti pažnju na cjelokupni kontekst života pogođene osobe, što se odnosi na njene prijateljske i ljubavne veze, obiteljski život , samopouzdanje i životna očekivanja te osobe

 preneseno sa

 http://www.depresija.org/index.php?page=bolesti&topic=anksioznost